Hommage bez hommagea

Na Držićevoj poljani uprizoreno je  novo čitanje jednog od najpopularnijih i najdugovječnijih naslova iz povijesti dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, Kafetarije Carla Goldonija, u jezičnoj adaptaciji Frane Čale i ambijentiranju u dubrovačku sredinu s početka 20 stoljeća. Naslov je repertoarno odabran zbog obljetničke 75. sezone, te zbog očite programske koncepcije novog umjetničkog vodstva Igara povratka naslovima koji su dramski program i formirali. U slučaju Kafetarije, izazov je bio golem. Radi se o laganoj komediji koja počiva na jeziku i mentalitetu, na atmosferi kavane, a slavu je stekla zbog niza glumačkih improvizacija koje su rasle iz sezone u sezonu. Srž je to pučkog teatra, pa svatko tko se odluči na postavljanje, riskira usporedbu.

Marjan Nejašmić Banić (lijevo) u svakom je smislu iskoristio ulogu gospara Lukše, stvorio vlastitu kreaciju i dao dostojan hommage tom legendarnom licu / Snimio Marko Ercegović

Paolo Tišljarić nije se odlučio na takav redateljski koncept. Umjesto toga, izrežirao je  Čalinu adaptaciju, nadopunio je lijepim kostimima (Ana Mikulić) i scenografskim elementima (Vesna Režić), oslonio se na duh jezika domaćeg ansambla, uz nekoliko zgodnih dosjetki u adaptaciji (dramaturginja Antonela Tošić). Rezultat je komedija koja ne pobuđuje previše smijeha i kojoj nedostaje karizme. Pokušala je utjeloviti uglađeni dubrovački duh vremena, potrudila se oživjeti ambijentalnost, premda ni približno kao na Gundulićevoj poljani, no taj se čin može shvatiti i kao pokušaj hommagea nekadašnjem ambijentalnom teatru koji danas može opstati samo doslovce stisnut uza zid, uz bubice i žamor turističkog Babilona iz pozadine.

Nedostatak razloga zašto bismo gledali ovaj naslov, osim činjenice da je nekada bio slavan i da će publika sigurno doći vidjeti novu verziju Kafetarije, glavni je problem predstave. Ta je praznina nastala upravo redateljevom odlukom da eliminira elemente pučkog teatra. Nije cilj oponašati ili donositi slične redateljske odluke kao prethodnici, dapače, nova su čitanja nužna i poželjna, jer svaka predstava mora biti živa i u dosluhu s vlastitim vremenom i njegovom publikom. Međutim činjenica je da ovaj tekst, osim na sceni viđene pohvale danas već nestalom dubrovačkom govoru, u besprijekornoj jezičnoj izvedbi ansambla KMD-a, za što je zaslužan jezični savjetnik Maro Martinović, zatim prikaza nekadašnjeg mentaliteta i manira, ne nudi mnogo bez punjenja kavane njezinom dušom – ljudima – i njihovim ponašanjima, dakle, glumačkim improvizacijama nastalima kroz zajednički timski rad. Upravo taj izvedbeni segment predstavu bi činio aktualnom; uspostavio bi vrlo blizak kontakt s publikom, nevezano za direktnu interakciju. Nedostajao je element živosti i komunikativnosti, pa vjerujem da bi ovakve redateljsko-dramaturške dorade do iduće sezone mogle napuniti nedostajućim sadržajem i potrebnom unutarnjom snagom i ovu Kafetariju.

Ukoliko nije želio raditi pučki teatar, redatelj je trebao osmisliti neki vidljiviji  koncept, osim naznačenih aluzija na povijesni kontekst početka 20. stoljeća te upute glumcima da lagano karikiraju svoja lica, što su oni i učinili, i to vrlo uspješno. Postmoderno su se poigrali sa zadanim karakternim klišejima, jer su lica Goldonijeve Kavane, pa tako i Čaline adaptacije, mahom tipska sa samo naznačenim karakternim osobinama, osim, naravno, lica gospara Lukše, i donekle kafetijera Frana.

Bilo je tu nekoliko uspjelih uloga. U prvome redu to je Marjan Nejašmić Banić u ulozi gospara Lukše, do ingenioznosti dovedenog upravo kroz Čalin jezik i lokalizaciju, što je Nejašmić Banić u svakome smislu iskoristio: stvorio je vlastitu kreaciju i dao dostojan hommage tom legendarnom licu. Zanimljive su bile i uloge Hrvoja Sebastijana, smjernog i ispravnog kafetijera Frana, koji je unio iskrenosti i osobnosti u svoju ulogu, zatim Antonija Agostinija, vrlo zanimljivo iskarikiranog, gotovo stiliziranog zagrebačkog fakina; Mirej Stanić u ulozi vlasnice kartašnice gospođe Zore, u maniri filmske Marlene Dietrich, Marije Šegvić, koja se poigrava dihotomijama stereotipa lude Dalmatinke, i njezinih stalnih namjerno egzaltiranih obrata iz fanatične smjernosti u povišeni bijes, a sve s vidljivim ironijskim odmakom. Cjelini predstave doprinijeli su i Edi Jertec kao trgovac Đivo i Angela Bulum kao Blage, njegova žena. Srđana Šimunović napravila je zanimljivu igru stereotipom kao balarina Anica, umjetničkog imena Giselle, dok je Bojan Beribaka kao Toni, Franov djetić jedini išao prema naznakama realizma u skiciranju svoga lica.

Generalni je dojam da je redateljska uputa glumcima bila: igrajte laganu komediju, s elementima stilizirane ali dopadljive groteske, neopterećeni njezinom prethodnom slavom. To može funkcionirati, možda će se i svidjeti današnjoj publici, no nije dovoljno da bi se dao cjelovit hommage, kako sami autori predstave pišu, „kultnoj Kafetariji iz 1978. koje se dubrovačke kazališne generacije tako rado sjećaju“.